Tanki oblaci plove nad gradom prvog radnog dana drugog tjedna u godini. Vikend je više izgledao kao da je Uskrs, a ne Sveta tri kralja. Terase kafića bile su pune i jedino je klizalište pokazivali da je još uvijek zima. Gledam jučer vijesti, slično je vrijeme i na Grenlandu, umjesto snježnih oluja predivno plavo nebo i potočić koji žubori. Za nekoliko će godina ime zaista i opisivati taj danski otok.
Šetajući parkom Franje Tuđmana ne mogu uvijek iznova izbjeći, najblaže rečeno, čuditi se njegovoj izvedbi. Preuske stazice na kojima se ne mogu mimoići dvoja dječja kolica stara je stvar.
To jednostavno nije park za ljude s djecom koja su, vrlo simbolično, sakrivena iza brežuljka u samom kutu parka, ograđena visokom žicom. Znam, reći će mnogi - i slažem se s njima - ograda je potrebna prije svega da bi zaštitila djecu. No ipak, simbolika sakrivenog igrališta u uglu parka jednostavno bode u oči. Zar projektanti zaista nisu mogli pronaći bolje mjesto, recimo samu sredinu parka? Grad prijatelj djece svakako treba svoju djecu staviti u središte, gdje im se može diviti i uvijek ih imati na oku kako bi se osjećala sigurna i zaštićena. A roditelji su skupa sa svojom djecom - i opet je tu ta tužna simbolika - stjerani iza ograde u nekakav geto, dok oni bez djece uživaju na suncu, griju se i rastu.
Post a Comment