Svakih nekoliko dana odem poslom u zapadni dio Zagreba, a tamo mi je najbrže doći po obilaznici. Osim naravno u vrijeme špice kad se zbog smiješno kratkog ciklusa semafora na goričkoj cesti stvori ogromna kolona preko cijelog nadvožnjaka. To će sigurno biti riješeno čim tamo neki šleper ubije dvoje troje djece skupa s njihovim roditeljima, jer ipak je velika znanost senzor kolone koji gore postoji dovesti u vezu sa semaforom koji bi tada produžio zeleno za aute koji se spuštaju s obilaznice, ali to je druga tema.
Ono zbog čega pišem je nešto sasvim drugo. Skoro redovito viđam na tom semaforu mlađeg dečka, invalida s po jednim prstom na svakoj ruci, koji tamo prosi. Kad na nekom križanju vidim ishlapjelog alkoholičara koji žica za pijaču (čujem da je takav poznati lik koji ordinira po nekoliko vrlo frekventnih križanja u Zagrebu baš iz Velike Gorice), ne pada mi na pamet dati mu niti lipe. Teško mi je kad vidim dječicu bez koja bi trebala biti u školi ili još čak u toplom krevetu, a umjesto toga mi bosa i musava kucaju na prozor od auta tražeći koju kunu. Teško mi je i kad vidim ovako mladog čovjeka kako mora prositi jer nekako treba doći do kruha.
Nije mi teško spustiti na pet sekundi prozor i pružiti mu na onaj mali komadić dlana dvije kune. Svakiput mi je neugodno kad mu ih pružam, jer se bojim da bi novčić mogao ispasti na cestu, a on ga sam ne može podići, zato mu ga pružim vrlo polako i oprezno. Jutros je ispred mene na semaforu stajao veliki novi mercedes, mislim dubrovačkih registracija, čiji je vozač kad mu se dečko približio, ne okrenuvši glavu lagano dodao gas i pomaknuo se naprijed neka dva metra koliko je bilo razmaka do auta ispred njega. Očito ga je ugledao, ali ga nije pogledao kao ljudsko biće. A bez ijednog prsta na ruci svakodnevno se može ostati na našoj obilaznici. S obzirom na kolonu na tom mjestu, to može biti prilično sretan ishod. Takav “sretan” ishod nesreće može se čovjeku u Mercedesu dogoditi na stotinu mjestu putujući od Dubrovnika prema Zagrebu. Ponekad i ja baš nemam kovanicu na dohvat ruke, ali tada pogledam čovjeka i barem slegnem ramenima, kažem “drugi put”. Lakše mi je tako, nego ignorirati čovjeka, jer ako mu već ne mogu pomoći, ne moram ga uvrijediti.
Znam, mnogi će sad reći da ima drugih načina, da bi se sigurno našlo nekog posla za njega i da niti njemu ne treba dati ništa. Vjerojatno bi. A možda i ne. Otkud ja to mogu znati kad čovjeka ne stignem niti pogledati u oči, a kamoli ponuditi mu neku drugu pomoć? Zato su te dvije kune najmanje što toga dana mogu učiniti za njega, jer ja, kao niti oni koji okretanje glave opravdavaju riječima da bi taj čovjek mogao nešto zarađivati, umjesto da prosi, to ne znamo. Sigurno je da bi neki od tih koji odbijaju pomoći mu imali posla za njega kojime bi dostojanstvenije došao do te dvije kune. Ili mu ih pak daju zato da mu ne bi morali dati posla. Neki jer bi im to smanjilo profit, neki pak jer bi im bilo neugodno otpustiti ga kad mu više ne bi mogli plaćati te dvije kune. Možda jednog dana i uspijem stati, popričati s njime minutu, ako bude imao vremena propustiti još koji novčić kojeg bi mu netko mogao pružiti kroz prozor. Možda saznam nešto kako bi mi bilo lakše pronaći pomoć za njega. Možda, kad skupim hrabrost da mi bude manje neugodno jer nisam siguran da mu zaista i mogu pomoći.
Vozeći dalje razmišljao sam o tom novčiću. Moja Eli svakog dana po nekoliko takvih ubaci u svojeg glinenog pajceka kako bi skupila za tobogan kojeg si želi u vrtu. Da bi poslovno opravdao taj novčić svojim autom moram proći samo jedan kilometar loko vožnje koja mi je priznati poslovni izdatak. Nadvožnjak u Buzinu dulji je od jednog kilometra, ponekad je i kolona u kojoj se stoji dulja od jednog kilometra. Jureći autoputom, jedan kilometar prođemo za trideset sekundi. Dvije minute vožnje po autoputu poslovnom čovjeku daje porezno priznati rashod u vrijednosti dobrog ručka za tog čovjeka. Srećom, ima dovoljno dobrih ljudi da taj dečko nikad ne ostane gladan.
Post a Comment