VGDnevnik sam pokrenuo jer sam htio dati jedan drugi pogled na grad, drugačiji od onog kojeg je tada (a tako je i danas) servirala jedna od dvije medijske kuće u gradu. U međuvremenu se i ona druga medijska kuća silom velikih brojeva priklonila svjetonazoru one prve i praktički postala njezin tihi odjek na rubu nestanka. Nedugo nakon pokretanja bloga prihvatio sam ponudu da održavam službeni gradski web. Iako sam očekivao da će to biti čisto tehnički posao, na kraju sam se pretvorio u one-man redakciju. Posao je posao, posebno kad donosi novac, pa je VGDnevnik ostao na rubu preživljavanja. Iako u početku posao za gradski web nije pokrivao niti moj hladni pogon, nedavno sam ipak uspio prestati biti dio one crne obrtničke statistike - najviše zahvaljujući beskrajnom strpljenju i podršci moje supruge. Uz gradski web pojavile su se i nove novine s kojima sam počeo suradnju odabirući za njih materijale koje sam pripremao i za gradski portal. VGDnevnik je patio još više. Cijelo to vrijeme i dalje sam imao ideju o ovom blogu isključivo kao o gradskom informativnom servisu. No, treće mjesto na kojem bi pisao o istim stvarima, za razliku od prva dva gdje samo kompiliram izvještaje iz službenih dokumenata gradske uprave, iako makar gledajući iz svog vlastitog kuta ipak mi je malo previše.
Zato VGDnevnik kreće malo drugačijim putem, ukidam mu granice koje sam prije dvije godine postavio i dozvoliti ću si na njemu otputovati kuda god zaželim i pisati o čemu god zaželim. Dva su posta već otišla daleko izvan grada, točnije daleko iznad grada, jedan ne nekih 380 tisuća kilometara iznad grada, a drugi stremi ka mjestu gdje je počelo vrijeme. Dovoljno daleko od zlih jezika ljudi koji me vide kao dio neke velike zavjere. No, za njih se ovdje neće naći mjesta, jer ovdje će uvijek biti mjesta samo za dobre stvari i za kritiku koja predlaže kako nešto može biti bolje.
Post a Comment