Nekad smo imali samo jednog poštara. Stari gospodin uvijek je noseći ogromnu poštarsku torbu na leđima polagano vozio svoj ogroman bicikl. Zastao je kod svake kuće, predao poštu i stigao popričati. Sve nas je poznao i svi smo poznavali njega. U dane kad nas nije bilo kod kuće diskreno nam je spremao poštu na dogovoreno mjesto da se ne bi skupljala u sandučiću i može se reći da je osim poštara bio i naš čuvar. Ono što bi danas trebali biti kvartovski policajci (jeste li ikada vidjeli vašeg?). Njemu se nije moglo dogoditi da pismo sa pogrešnim kućnim brojem završi u tuđem sandučiću. On je znao tko gdje stanuje.
Nekidan sam jednom čovjeku objašnjavao kako funkcionira e-mail i objašnjavao mu da e-mail adresu mora točno upisati inače poruka nikada neće stići do primatelja. Kao suprotan primjer spomenuo sam mu poštare koji poznaju susjede, pa pogrešan kućni broj, ili čak pogrešna ulica ne predstavlja problem za isporuku pošte.
Već dosta godina stari gospodin je u penziji, viđam ga povremeno na placu kako i dalje polagano vozi svoj ogroman bicikl. Onaj isti bicikl kojime je razvozio poštu.
Umjesto njega danas poštu raznose barem dva mlada poštara koji na starim APN motorima ulicom projure i po nekoliko puta u oba smjera prije nego podjele poštu ostavljajući za sobom oblak dima, da vas, ako ih nekim čudom niste čuli, mirisom podsjete da provjerite ima li čega u sandučiću. U posljednje vrijeme često pronalazim susjedovu poštu u svom sandučiću, jednostavno zato jer je ne njoj zabunom napisan krivi kućni broj. Iako poštar deset sekundi kasnije zastaje kod susjedovog sandučića još se nije dogodilo se sjeti da je maloprije kod mene ubacio pismo na kojem stoji susjedovo prezime.
Moraju li poštari danas juriti na motorima?
Zar dobar odnos sa klijentom nije dio poslovne politike pošte?
Zbog čega bicikli nisu dobro rješenje za Hrvatsku poštu, kad su sasvim dobro rješenje za neke druge kurirske službe?
{ 1 } Comments
hahaha, kao prvo pozdrav od jednog poštara(možda čak i jednog od ovih opisanih “brzojurećih”). Da, stari Mika je već odavno u penziji(i meni je nosio poštu i radio do 6 navečer, jer nije imao niti djece, a i žena ga je ostavila na kraju zbog njegove usporenosti). Bitna stvar u svemu tome je da je nekad bilo nebrojivo manje pošte i da je poštar imao vremena popričati skoro sa svima i sjediti do neznam kad. Danas, poštar NEMA vremena za skoro ništa(kava na brzaka i gas), pa zato juri motorom po tvojoj ulici. Goricu(6.grad po broju stanovnika u RH) nosi 17 poštara(sa svim okolnim selima)!!??? Zamisli ??
Post a Comment